Koliko
smo zaista connected?
Dolazim
na posao, palim kompjuter, žurno ubacujem sve moguće kablove, logujem se na sve
moguće portale.
Proveravam
telefon, otvaram razne mesindžere, Instagram, svugde po dve, tri notifikacije.
Otvaram
mail, čitam, odgovaram.
U
momentu sam u potpunosti posvećena viruelnom svetu. Mama mi šalje recept za
domaću pogaču koju je napravila za Božić, Ana mi šalje voice poruku (tako ona i
ja već mesecima ’popijemo kafu’ svako jutro, jer jedino tako znam da možemo da
se ’čujemo’ a da nas ne prekinu zilion puta), brat Marko mi šalje poruku,
čestita mi Strahinjin rođendan, ljudi iz tima šalju na interni mesindžer svašta
nešto, kuckam se sa N preko Whats app-a, šaljemo jedno drugom slike, voice,
poruke...
Pišem
poruku vrtiću ’Molim Vas pošaljite mi Strahinjine slike sa proslave rođendana.
Hvala’.
Ne
mogu da se ne zapitam – Konektovani smo na sve strane. Ljudi mogu da nas dobiju
na fiksni, mobilni, drugi mobilni. Na Whats App, Viber, Facebook, MSN, Skype,
Mail, Instagram... Ali, koliko smo zaista konektovani?
Evo,
na primer, ja Anđu nisam videla dve godine minimum. Sanju nisam videla od
proslave rođendana njene mile Une. Jeju nisam videla od... uh, od prošle
godine.., Januara?
Dođe mi na momenat da pogasim sve aplikacije, dam
ljudima samo broj nekog malenog telefona i do kraja godine zadam sebi da se sa
svima treba videti bar jednom mesečno.
Ali,
kako?
Radim
od 9 do 17h, potom idem po decu. Dođemo
kući oko 18h. I oni traže ljubav i pažnju, a ja želim da im je dam. Ubrzo dođe
N sa posla. Kupanje. Uspavljivanje. Bum. Ponoć.
Vikend
je sličan. Bum bum bum. Doručak, igra, ručak, uspavljivanje, igranje, večera,
kupanje, bum. Ponoć. Kada da stignem da vidim ljude koje volim?
Mislim
da mi je jedina nada da sačekam da mališani malo porastu, jer u ovo virtuelno
doba jedino što je nemoguće je 1) da download-uješ hranu i da 2) vidiš ljude u
3d.
Kada
se zapitam – kako su to postizale naše mame, bake? Imale su prijateljice, to
slatko ispijanje kafe dok se deca igraju... Setim se da su tada mame imale
manje nameta od strane drugih ljudi, malo više pomoći oko sebe, deca su se
igrala u blatu, mame su bile malo manje u helikopter fazonu. Više su se družili
onako ’orgenik’ što bi se reklo. Mi smo bili srećniji, musaviji, voleli smo se,
tukli, tužakali, grlili. A sada smo svi online. Svi smo GMO free, Gluten free,
Montesori... Dali smo se svemu ali mi se čini da se sve manje dajemo jedni
drugima.
Držim
fige tehnologiji da napreduje pa da u nekom virtuelnom kafiću naši avatari piju
kafu.
Bar
jednom mesečno.
p.s.
Ne zamerite svi vi koji učite decu po Montesori sistemu, niti jedete Gluten
free. To nije poenta ovog teksta. Dala sam samo prve primere koji su mi pali na
pamet a da su mi u NEW AGE fazonu. I sama neke stvari implementiram u svoju
porodicu. Mislim da se razumemo.