Danas nije Dan majki. Ni osmi mart.
Danas je samo jedan običan utorak.
Ovaj post na ovaj običan dan posvećujem NJOJ.
Mami.
Koja je od nultog dana mog života odvajala od svojih usta, tiho da niko ne primeti, "Nisam gladna sine, pojedi sve".
Mami, koja je uvek zagrlila kada je zabolelo.
Njoj, koja je oduvek znala ko sam ja, kada i ja to nisam znala. A još uvek možda i ne znam. A ona zna...
Mami, koja me je vodila za ručicu u vrtić, slušala moje doživljaje, brisala moje suze kada bi došao trenutak da se rastanemo i svaki put obećavala da se vidimo posle posla.
I svaki put bi se videle.
Mami, koja me je odvela za ruku u osnovnu školu, sačekala to prvo postrojavanje u vrstu, tako ponosna i tako lepa u gužvi.
Mami, koja je bila tu za svaku priredbu, svaki roditeljski sastanak.
Koja bi sakrila koju lošu ocenu od tate.
Mami koja bi mi, iako sam na kraju polugodišta bila 'onako', ispod jelke umotala Barbiku, iako sam mislila da je tu samo košulja. Njoj, koja bi me izljubila i izgrlila kada bi mi suze radosnice krenule, jer, Barbi je to.
Mami, koja me je poljubila i poželela mi sreću pre polaganja prijemnog ispita u srednjoj školi. Ja, koja sam prva ispod crte. Mama - koja me hrabri i bodri, čeka tiho da objave konačnu listu. Sreća, kada sam upala na željeni smer.
Mami, koja je podržala moju ludu odluku, u poslednjem trenutku donetu, da umesto Pravnog, pokušam da upišem Učiteljski fakultet. Ja, koja nisam upala, jer je lista jako mala. Mama, koja učini sve da upadnem na fakultet, pa makar i istureno odeljenje u Vršcu. I ona - koja omogući moj život od godinu dana tamo. I stan. I račune. I hranu. I upisala sam se na budžet u sledećem roku.
Mojoj dragoj mami, koja je tiho ušla u sobu, pre tačno godinu dana, a još tiše rekla "Stigli su Joco". Njoj, kojoj suza radosnica nežno ide niz obraz dok me predaje mom budućem mužu. Njoj, koja je okitila celu kuću, danima nije spavala da bi napravila gomilu hrane za sve zvanice koje dolaze po mene...
Njoj koja je pronašla restoran, cvetiće za ruku i sako.., koja mi je kupila venčanicu...
Mojoj mami.., koja me je nežno te noći pre carskog reza zagrlila i poljubila, rekla "Srećno, sine, budi hrabra, ljubi te majka". Njoj, koja je sačekala na stepeništu da uđemo u kola, a tu i tamo bi joj odsjaj svetla pokazao mokre obraze.
Njoj koja je spremila sobu sa mojim najboljim prijateljem, Njim, baš onako kako ja volim. Da me dočeka sve lepo kada dođem sa mališom iz porodilišta.
Njoj, koja je dolazila svaki dan posle posla, sa kraja na kraj grada, ne bi li mi pomogla, da malo odspavam.
Njoj, koja danas dolazi, na godišnjicu moga braka, vadi šerpe i lonce, puding i piškote i kaže - "Hajde, sine, da pravimo tortu! Začas posla, videćeš!!".
Njoj.
Nema takve nigde više.
Neće je nikada ni biti.
Zato nemojte da me pitate ko je moja najbolja prijateljica. Ona je.
Imam želju da joj skinem zvezdu sa neba, da joj napišem najlepšu pesmu. Da joj dam nešto što niko drugi ne može da joj pokloni. Svu moju ljubav, zauvek.
...i besmrtnost.
Imam sada želju da je zagrlim.
A kada je pitam "Šta bih ja sada mogla da učinim lepo za tebe, mama?", odgovara mi "Samo, sine, budi srećna...".
Ljubim vas sve,
Čitamo se...